Pravo žene na odabir

Posljednje vrijeme gledam, na televiziji, reportaže kako Katolici mole ispred bolnica za grijehe majki koje su se odlučile na abortus.

Ovakvo ponašanje stigmatizira i dodatno traumatizira te žene, jača njihovu krivnju, tugu i jad, a većina tih dušebrižnika vjerojatno ne zna koliko je sve to teško.

I pitala bih ih samo – da li ste ikad bili u tom položaju da možete suditi?

No ova priča podsjetila me je na proces IVF-a (ili umjetnu oplodnju) jedan od niza na koji sam pristala. Tom prilikom u bolnici vidiš svašta. Ogole ti dušu i tijelo.

Sve smo bile različite, potpuni stranci, a opet najbliže jedna drugoj u jednom – razumijele smo se jako dobro, što prolazimo, kako nam je... Tu prazne riječi "ma opusti se, doći će vrijeme" nikad nisu bile rečene.

Prilikom tranfera, zadnjeg dijela procesa IVF-a, provedu te kroz čekaone gdje sjede vanjski pacijenti i čudno te gledaju u toj spavaćici. Na krevetu, koji guraš zajedno sa sestrom, voze se i “tvoji” instrumenti koje će liječnik koristiti. Istina, hermetički su zapakarni, al opet strašno ih je ni pogledati! Dolaskom na kat, ispred operacionih sala, sestra te ostavi da čekaš. Bez naputka koga čekaš, ni koliko. Svako toliko prolaze liječnici, kirurzi, guraju nekoga...Čekaš.

Kroz to vrijeme skupilo bi nas se više, par na jednoj strani, par na drugoj. Iz očiju svih virio je samo strah i osjećaj nemoći. Nitko tko dođe tamo, u taj svijet zelenog, kirurškog, hladnog ne ostaje smiren. Iako prakticiram toliko tehnika opuštanja (a obično sam se par dana prije i pripremala, meditirala, opuštala, vizulizirala) tamo mi je puls bio lud! Nikako mi nije bio jasno kako ostale izdražvaju?

U tom čekanju svako toliko netko bi plakao i/ili pustio uzdah. Moja strana hodnika radi isčekivnja i tankih živaca oko ishoda, a druga radi abortusa. DA, na istom katu smo bile zajedno: ja i sva moja očekivanja i nade, i Nepoznata puna tuge i očaja. Dva različita položaja, dvije žene, dva svijeta. Tako različita, a opet slična u muci, težini i osudama. Ni jedna bez vjere ne bi opstala!

Ovo društvo zna biti nemilosrdno: pita previše, ne pokušava razumijeti, samo očekuje. Od mene "kad ćete imati djecu, pa vrijeme je", a od Nepoznate "kako možeš?" A nitko se nije zapitao kako je njoj. Ili meni?

Godine su mi trebale da prihvatim svoj život, baš takav kakav je. Da nađem ljepotu u drugim stvarima, da se razvijam na mnoge druge načine, ali bez iskustva koje nosi roditeljstvo. Tim više ponekad trebam snagu da ne sudim kad vidim da se loše postupa s djecom, baš kao i ne mislim da taj glupan ima dijete, a ja ne! Da li bi u tim situacijama bilo prihvatljivo da molim ili pjevam ispod njegovog prozora jer verbalno zlostavlja dijete i definira ga zauvijek svojim nerazmišljanjem i lošim odgojem?

Život ima plan za svakoga od nas. Lekcije koje učimo najteže su nam jer smo ih odabrali proći. Svako odabire sam i ima pravo na SVOJU ODLUKU! Od sredine očekujem da me podrži ili ostavi na miru.

I kako kaže stara poslovica: "Najprije počisti ispred svog praga, pa gledaj tuđi!". Ako zaroniš u sebe, ima toliko posla, korekcija i mogućnosti da budeš bolji čovjek. Tada ne stižeš gledati što rade ostali...niti ih osuđivati.