Izazovite – sebe!

Djecu učimo obući se, izraziti, organizirati, izboriti se za sebe,...Da bi napredovali i razvijali se u životu moraju otkrivati svoje talente i mogućnosti, nadići svoje granice, pomicati ih...

Mnogi od nas su zapeli u konfornoj zoni: ja sa ekonomistica/mehaničar/liječnik/odvjetnik, tako se i ponašam. No da li je to sve? Svatko može biti vrstan slastičar, kuhar, plesač tanga, kipar,... Naravno, uz dovoljno ljubavi, želje, truda i rada! Razvijati se možemo samo ako/kad istaražujemo sebe. I to u svim ulogama koje imamo, kao partner, roditelj, kćer, prijateljica, sestra...

Zašto smo zaboravili da je sve to potebno i nama? Kada ste zadnji put pomaknuli svoju granicu? Možda rekli – wow ovo je bio jedan dan!!! Kad ste zadnji put doživljeli da vas adrenalin ponese?

Moj najveći izazov svakako je bila Medvjeđa špilja. Prije nekoliko godina pozvali su me da sudjelujem u jednoj radinici. Zaputili smo se u Gorski kotar, da kao organizatori, uskladimo svoje ideje, planove, a i energije. U tih par dana na površinu su izlazile “slabe” strane svakog od nas. Srećom, znali smo da je to dio procesa.

Zadatak nam je bio proći sve što će sudionici odraditi, tako posjetiti Medvjeđu i Anđeosku špilju. Ni sekunde nisam razmišljala što to znači, da li ja to želim. Kad je rad na sebi u pitanju uvijek se lako odlučim.

A onda je pala noć. Vlasnik kampa donio je gumene čizme, štapove, fenjere, svijeće i rekao: "Krećemo u 20h, kad počne mrak". Kad počne mrak?! Al ja se mraka bojim! (Dugo godina sam, pod krevetom, imala ručnu lampu da u svakom trenutku mogu pogledati što/tko je tu.).

Spremile smo se, bez mobitela, dobro obučene i krenule za njim. U početku je to bila ugodna šetnjica s nekim tko zna kraj "kao svoj đžep", no kako je mrak padao tako su i moje misli postajale sumornije: "Kamo to idemo? Tog čovjeka uopće ne poznajem? A da nam nešto napravi? Kad će nas tu naći? A da padne, kako bismo se vratile?" i tako u krug. Nakon nekog vremena stali smo. Naš vodić izvodio je neki indijanski ritual: nosio je šamasku ogrlicu, perje, zvečku, molio na nekom stranom jeziku dok smo mi s fenjerima stajale oko njega. Isto smo ponovili 3 puta na različitim mjestima.

Dok smo tako hodali u tišini, svatko je bio fokusiran na sebe i svoje strahove ili uživanje. U jednom trenutku proletio je avion i probijanjem zračnog zida, sresao me do kost – ajme što je? Medvjedi?! Krajnje ako idemo u Medvjeđu špilju, gdje su medvjedi? Ipak smo duboko u Gorskom kotaru!

Dolaskom pred špilju, nekako mi je laknuo, ni sama ne znam zašto. Valjda se čovjek osjeća sigurnije kad je oko njega nešto kao zid, nešto čvrsto, što te brani. Ostavili smo štapove na ulazu, stisli se u kolonu i krenuli. Naravno da sam pazila da ne budem zadnja. U filmovima uvijek strada zadnji, samo nestane!! Tada sam shvatila da imam i sreću – dobila sam gumene čizme, a gazili smo po vodi.

Puteljak među stijenama se je sužavao, provlačili smo se i hodali nekih 5-10min. Meni se je činilo puno duže. Tišina je postala sve dublja, čula se je jeka naših koraka, miris vlage, mir….Konačno smo stigli do dijela gdje je špilja činila jednu nišu. Tu smo se zgurali jedan do drugoga (i opet sam naravno pazila da sam u sredini) i sjeli. A onda je vodić rekao “Sada ćemo ugasiti svijetlo”. Kako mi to prije nije palo na pamet? Nisam mogla vjerovati? Sad? U dubini špilje, kasno navečer, u mraku, nemam pojma gdje?

I svi smo ugasli svjetla. Najprije sam bila užasnuta. Pokušala sam izoštriti pogleda da vidim (ako mi netko/nešto dođe pred lice), al jasno ništa! Onda sam primila upaljač, da budem spremna upaliti ga ako trebam??? Počela sam izdisati strah, umiriti se dišući. Jednim uhom stalno sam pazila da ako onaj zadnji krikne, ja budem spremna!

Iako je izgledalo kao vječnost, vjerojatno nije dugo trajalo. Čekali smo u tišini i svatko je na svoj način proživljavao ovaj trenutak. Kad je konačno rekao "Sad ćemo upaliti svjetlo", bilo je divno i olakšavajuće.

Put prema nazad bio je ugodan, nekako smo se (ili samo ja) veselili povratku na sigurno. Na zadnjem dijelu morali smo proći livadu s visokom travom i tu nas je vodić upozorio "mašite štapovima ovdje znaju doći zmije po noći".. Ajmeeee. Mahali smo ko ludi.

Kad smo ušle u kolibu, sjela sam i pogledala sat – oko ponoći. Koliko iskustva u samo 4h! Strah od mraka, panika od gubitka kontrole i života, vjera i prepuštanje drugome, strah od zmija...

Ovakva iskustva osnaže nas. Koliko točno, vidi se kroz vrijeme. Da li je povezano s Medvjeđom špiljom ili ne, ne znam, no danas više nemam lampu ispod kreveta. Suočavanjem sa svojim ograničavajućim uvjerenjima, nelagodnim emocijama, postavljamo nove, više granice tako postajemo jači, puni samopouzdanja, zadovoljni.

Sada kad naiđem na prepreku, sjetim se da sam bila u Medvjeđoj špilji, hodala po žerjavici, otkrivala sebe hodajući pustinjom,...Kad znaš da možeš, čak i ono nemoguće, usudiš se. Život tako dobije jednu novu vibru, radost, snagu i uzlet.

Usudite se izazvati sami sebe – tamo gdje se najtanji! To možete činiti svaki dan i na jednostavan način!