U inat neplodnosti

Jednom, kad ti dijagnosticiraju neplodnost (posebno idiopatsku) osjetiš tugu, bijes, osjećaj da život nije fer, nevjericu...

Od ranog djetinjstva djevojčice nose lutke, oblače ih, ljuljaju, hrane..,već tada se nesvjesno spremamo za ulogu koja je gotovo zagarantirana! Ali ne, ne i tebi!

Kroz sve ove godine naučila sam dozvoliti si emocije. Ako trebam, uzmem si dan za plakanje i žaljenje. Ovisno o situaciji, ponekad je to i više dana. Potrebno je probaviti sve te emocije, misli, uvjerenja... Resertirati se i nastaviti dalje.

U inat neplodnosti posložiš tako i svoje prioritete, baciš se na novi najvažniji zadatak – prilagodbu svega što bi moglo utjecati na rezultat.

Na jednoj terapiji, bioteraput mi je rekao: “Klara, dijete se događa paru,a ne samo ženi.” I tako smo krenuli. Kopajući zajedno, istražujući sve - od prehrane, dodataka prehrani, uvođenja novih navika. Tako sam i doznala da su još u staroj Kini, mlade žene koje planiraju trudnoću, gotovo 2 godine ranije započele sa pripremama za to posebno stanje: okruživale su se lijepim stvarima, uživale u onomo što vole, uređivale životni prostor, pazile na prehranu, slušale ugodnu glazbu...

Kako li samo u današnje doba očekujemo da naše tijelo odmah reagira na želju? Želim biti trudna. Da! Baš!

Oduvijek volim kuhati. Kuhanje i prehrana nisu bili prepreka za trudnoću, no uveli smo dodatke prehrani. Ostale naše aktivnosti zadovoljavajuće su: ne pušimo, ja sam se morala potruditi oko sporta jer do svoje 38 godine nisam uopće vježbala, niti me je zanimalo. Nisam voljela biti aktivna. No, cilj je najjača motivacija.

Kreativnost stvaranja proizlazi iz drugog energetskog centra. To je mjesto gdje stvaramo dijete, svoje projekte, razvijamo svoje ideje, stvaramo! Krenula sam crtati, drvenim bojama, pa akvarele, radila sam čestitke za Božić, uređivala hranu na tanjuru... jer sve je izraz naše kreacije ako ga tako doživimo.

Bilo je dana kad bih plakala samo zato jer sam u nečijem autu ugledala dječju sjedalicu. A bilo je i dana kad bih samo plakala jer sam ponovo dobila menstruaciju. Imala sam osjećaj da me tijelo ne sluša. Kao da je nečije tuđe, da me najmjerno sabotira. Prihvatiti da sam zdrava, a da nemam ono zagarantirno, bilo je teško.

Trebalo mi je 13 godina, da bez suza i grča mogu reći: „Nemam djecu!“. U tih 13 godina primijenila sam životni stil, apsolutno na bolje. Poboljšala sam svoje zdravlje kroz prehranu i sport, naučila sam osluškivati potrebe svog tijela, razvila nove interese i zanimanje, izgradila novu karijeru...

Kroz to vrijeme, prihvatila sam da svima nije sve dano, da postoji sila koja definira neke detalje našeg života, da imam izbora iskoristiti ono što imam za najbolje moguće ili uništiti sve segmente radi nezadovljstva, izostanka pravde, očekivanja. Naučila sam biti zahvalana za sve ono što imam, prvenstveno za zdravlje, za partnerstvo koje je jače jer odlučili smo biti zajedno, ne radi djece već radi nas! Odlučila sam uživati u novome, istraživati i vidjeti gdje su moje nove granice ostvarenja, na jedan drugačij način koji je tu cijelo vrijeme, iako možda ne onaj koji sam očekivala.

U inat neplodnosti i ti možeš – postati zdravija i zadovoljnija kroz niz aktivnosti. U mom slučaju to su bili: zajedničko djelovanje, adekvatna prehrana, redovita fizička aktivnost, postavljanje cilja broj dva i osobni razvoj.

A onda tko zna, možda će tada i neka mala duša pokucati na vrata!

Sretno!