Neplodnost ne bira

Neplodnost, baš kao niti jedna druga bolest, ne bira. Dapače, rekla bih čak kako ruši uvjerenja kao npr. "Romi imaju bezbroj djece".

Naime, jednom prilikom sam u bolnici čekala na transfer (to je proces kojim se embrij (zametak) vraća u maternicu nakon vantjelesne oplodnje, a sami postupak je iznimno stresan jer mu prethodi od 2 do 3 dana čekanja nakon punkcije i nikada se ne zna koliko embrija će biti dobrih i spremnih da se vrate u ženu, tj. u mene.

Rano je jutro. Čekam u bolnici. Red je dugačak, a opet svi su strpljivi. Kraj mene plače žena, Romkinja. Uz nju su dvojica muškaraca, pretpostavljam suprug i brat, tješe ju, ohrabruju, nervozno hodaju okolo...Izgledaju izmučeno i izbezumljeno. Teško im je, jer ne znaju kako podržati ovo žensko čeljade u procesu koji niti ne poznaju. (Opet se vraćam na psihologinju koja mi je jednom prilikom rekla surovu istinu “Žena Vam to prođe sama!”). I moj suprug sjedi pokraj mene, rijetko koja žena je tu sama. Osim jasno, onih manje sretnih da podijele težinu procesa sa svojim partnerom. No ipak moje tijelo osjetim samo ja, nitko drugi.

I tako čekajući i slušajući, jer tu sam na pola metra od njih, shvatim kako gđa Romkinja čeka punkciju (aspiraciju). To je proces kada se iglom iz abdomena vade jajne stanice nastale stimulacijom ovulacije. Neke žene tom stimulacijom dobiju puno jajnih stanica. Naravno, što je veći broj jajnih stanica, to ih jače osjetiš u svom tijelu, jer je cijelo tkivo trbuha na potenciju osjetljivo. Kad se sagneš i vezuješ cipele osjetiš napetost trbuha. Obično bih imala 5 - 6 stanica, no srela sam ženu koja ih je imala čak više od 20!

Osjetila sam neku unutarnju potrebu da se obratim toj gospođi i pojasnim joj da proces nije bolan, da te zapravo uspavaju i da vrlo brzo nakon toga ideš doma. Njen suprug, pun zahvalnosti mi veli: “Plače od 3h ujutro, nikako je utješiti, hvala Vam.”

Većina postupka je fizički manje bolna (barem meni je bilo tako), no teško je to iščekivanje i neznanje, jer ne poznaješ proces, ne znaš što će se dogoditi i na koji način. Upravo zato nemaš priliku pripremiti se i prilagoditi, primiti svoje tijelo i um!

Neplodnost iscrpi pitanjima, neugodnim emocijama, psihičkom težinom, iščekivanjem, nadom…, a najviše žena sve usmjeri prema samoj sebi. Većina tretmana ili terapija započinje fokusom na ženu. Rijetki su oni, koje sam sretala na svom putu, koji bi nas tretirali kao par kao što je to slučaj u bioterapiji. Tek kasnije, tijekom procesa, uključuje su muškarac, naravno ukoliko on želi.

Žao mi je da bolnice nemaju neka predavanja na kojima bi se ženama koje su nove u ovom procesu, na pristupačan način objasnilo što ih čeka na ovom putu. O psihologu koji bi trebao biti na raspolaganju neću niti govoriti. Autorica knjige „Žensko tijelo, ženska mudrost“, ginekologica i spisateljica Catherine Northrup kaže – „Kada je žena neplodna više od 2 godine, prolazi traume kao bolesni od tumora“.

Trinaest godina trebalo mi je da bez plača kažem: „Nemam djecu.“ Nekome je potrebno više, a nekome manje vremena za to. Upravo zato, nikada nije dovoljno razumijevanja, podrške i strpljenja za ženu koja se bori sa svojom sudbinom.